Međunarodnu karijeru najbrže je ostvarila Dragica Martinis. Ranih pedesetih bila je u pravom smislu riječi svjetska zvijezda, čiji se dolazak najavljivao debelim novinskim naslovima, kojoj su u garderobu dolazile čestitati najpoznatije holivudske filmske dive. Rođena 19. siječnja 1922. u Sošicama pokraj Jastrebarskog, i ona je učila pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod Marije Kostrenčić. Debitirala je 1942. kao Mimě u La Boh#me. U angažman je ušla u rujnu 1943. i pjevala Cio-Cio-San, Margaretu, Leonoru u Trubaduru i Massenetovu Manon. Nakon Drugoga svjetskoga rata njezina se karijera počela vrtoglavo razvijati. Postala je prva operna zvijezda bivše države. Godine 1949. osvojila je Prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Ženevi, u prosincu 1950. prvi je put gostovala u Beču kao Turandot, i, kako je kritika pisala, došla je, otpjevala i pobijedila. Još je otpjevala Toscu i stupila u angažman u Bečku državnu operu, u njoj postala prva pjevačica belkanta, dobila naslov komorne pjevačice i visoko austrijsko odličje Počasni križ za znanost i umjetnost. Nakon Leonore u operi Moć sudbine prozvali su je akustičkim čudom. Smatrali su je najljepšim glasom na svijetu. U prigodi pedesete obljetnice Verdijeve smrti 1951. Herbert von Karajan odabrao ju je za koncertnu izvedbu Aide, Wilhelm Furtwängler za glasovitog Otella na Salzburškim svečanim igrama (obje objavljene na CD-u). EMI je izdao njezin recital s orkestrom Philharmonia pod ravnanjem Issaya Dobrowena. U doba kada u Italiji inozemni pjevači gotovo uopće nisu nastupali, u Scali je pjevala Donnu Annu u Don Giovanniju, Elenu u Mefistofeleu i Elizabetu u Don Carlosu, u napuljskom San Carlu Desdemonu s Mariom Del Monacom, u rimskim Caracallinim termama Aidu. Tijekom karijere pjevala je samo glavne uloge i gostovala u novim produkcijama. Njezin glas, o kojemu su pisani hvalospjevi i kojemu su se divili u Europi i objema Amerikama, zabilježen je na nosačima zvuka velikih gramofonskih tvrtki. Ime su joj promijenili u Carla, kako se tada često radilo da bi bilo prihvatljivije. Ali ta je blistava karijera brzo završila. Tragična sinova smrt udaljila ju je sa scene. U Bečkoj državnoj operi ostala je u angažmanu do 1962. U njoj je otpjevala 13 uloga i imala 258 nastupa. Bečka je kritika za nju pisala: ta je mlada pjevačica fenomen, umjetnica koja pripada rijetkim pojavama na opernoj sceni, koja ima sve i sve zna dati — najveću pjevačku kulturu, lirsku produhovljenost, dramatsku težinu, osobnost i unutrašnju snagu. Iz neshvatljivih razloga do sredine osamdesetih godina njezine se snimke nisu smjele emitirati na Radiju Zagreb